Za razliku od nekada davno, kada su nam granice administrativnih jedinica krojili Beč, Pešta ili Beograd – sada smo neovisna država pa svoju lokalnu samoupravu sastavljamo sami. Zašto ovako i zašto ovoliko? Rekli bi totalni naivci – da imamo lokalnu samoupravu. Lijepo, ali tu nam općine od par stotina ljudi ne trebaju. Neki bi rekli – da imamo mjesta za uhljebljenje političara! To je točno – ovakav čudovišni sustav upravo služi i služiti će uhljebljenju. Što će primjerice jednome otoku hrpa jedinica lokalne samouprave nego uhljebljenju? To je bio imalo na otoku, znaju da svi imaju manje-više iste probleme i da se problem jednog otoka može rješavati u jednoj općini ili gradu.
No, ima još nešto – što se posebno vidi kada pogledamo nakaradne granice županija, koje povezuju totalno različita područja bez imalo kohezivnih elemenata (uzmite Ličko-senjsku županiju, o čemu mogu pričati predstavnik Novalje i Donjeg Lapca, gdje imaju zajednički interes) – iznimno složena struktura bez ikakvih kohezivnih elemenata znači da se svime bitnome mora upravljati iz Zagreba. Znači također da je politički vrlo teško iskazati neki regionalni ili sličan interes. U doba izbora to isto znači da je potrebna iznimno složena i velika politička organizacija kako bi se na izborima "pokrila“ cijela Hrvatska.
U ono doba prije četvrt stoljeća, kada se Savez komunista Hrvatske raspao na dvije frakcije – veću, koja je uzela nacionalno perje i nazvala se Hrvatska demokratska zajednica i manju, koji se barem verbalno približila socijal-demokraciji kao Socijaldemokratska partija Hrvatske, upravo tada je Hrvatska teritorijalno rascjepkana na način koji jamči da će HDZ i SDP njome vječno vladati, izmjenjujući se kao Sunce i Mjesec na nebu. Ne vjerujete? Idemo redom.
Općine
Koliko hrvatski općina znate? Uzmimo samo one na slovo "B“, pa tu imamo, redom: Babina Greda, Bale, Barban, Barilović, Baška, Baška Voda, Bebrina, Bedekovčina, Bedenica, Bednja, Belica, Berek, Beretinec, Bibinje, Bilice, Bilje, Biskupija, Bistra, Bizovac, Blato, Bogdanovci, Bol, Borovo, Bosiljevo, Bošnjaci, Brckovljani, Brdovec, Brela, Brestovac, Breznica, Breznički Hum, Brinje, Brod Moravice, Brodski Stupnik, Brtonigla, Budinščina i napokon Bukovlje!
Koliko ih je uopće među njima sposobno za samostalno djelovanje, a koliko ih živi na račun države, tj. plaćaju iz porezni obveznici iz drugih dijelova Hrvatske? I to uredno piše u Državnom proračunu Republike Hrvatske, evo samo za ovu godinu pomoći lokalnoj samoupravi su (opet se ograničavamo na one sa slovom "B“): Općina Babina Greda 1.528.856 kuna, Općina Barilović 3.773.163 kuna, Općina Bebrina: 884.030 kuna, Općina Bednja: 1.275.714 kuna, Općina Belica: 1.174.314 kuna, Općina Berek: 512.458 kuna, Općina Bilje 5.209.997 kuna, Općina Biskupija: 1.043.530 kuna, Općina Bistra: 5.087.884 kuna, Općina Bizovac: 1.365.483 kuna, Općina Bogdanovci: 940.907 kuna; Općina Borovo: 2.570.919 kuna; Općina Bosiljevo: 449.332 kuna, Općina Bošnjaci: 1.178.430, Općina Brestovac: 1.947.532 kuna, Općina Breznica: 1.056.936 kuna, Općina Brinje: 1.315.330 kuna; Općina Brod Moravice: 569.655 kuna, Općina Brodski Stupnik: 1.058.499 kuna, Općina Budinščina: 861.346 kuna, Općina Bukovlje 928.605 kuna.
Ovo je dakle s proračunske stavke "Pomoći lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi“, za koju je ove godine bilo namijenjeno 598.825.250 kuna, da bi zadnjim rebalansom to naraslo na 674.800.134. Ukratko, ako spadate u onih milijun i 360.00 zaposlenih u Hrvatskoj, dati ćete ove godine oko 500 kuna da bi neka jedinica lokalne samouprave, nedovoljno velika i sposobna za obavljanje čak i osnovnih funkcija imala i mogla dijeliti novce – kako bi imala svog načelnika, općinsko vijeće, predsjednika istog, povjerenstva, radna tijela, kako bi se načelnik vozio često u skupljem autu nego što ga sami možete priuštiti. I kako bi se svi počastili na dan općine na vaš račun.
Među svima njima, najmanja općina po broju stanovnika je općina Civljane u Šibensko-kninskoj županiji sa 137 stanovnika. Najmanja općina po površini je općina Dekanovec u Međimurskoj županiji sa 6,1 km2. Što reći? Koji su to smisleni razlozi po kojima je općina nešto gdje svi stanovnici stanu u dva autobusa? Ili područje 3x2 kilometra?
Gradovi
Hrvatska službeno ima 127 gradova. Dakle, tim zvučnim imenom u državi od niti četiri i pol milijuna ljudi kiti se 127 urbanih jedinica lokalne samouprave. Postoje naravno zakonske odredbe po kojima jedna jedinica lokalne samouprave postaje grad, ali u praksi to ovisi koliko ima utjecajne političare, kako joj je pao grah i još puno takvih "racionalnih“ elemenata. Imamo primjerice otok Brač, koji ima ni manje ni više nego 8 jedinica lokalne samouprave!
Navodimo ih s brojem stanovnika i naseljima:
1. Grad Supetar (4,233) – Naselja: Supetar (3,326) • Mirca (327) • Splitska (398) • Škrip (172)
2. Općina Bol (1,693) – Naselja: Bol (1,671) • Murvica (22)
3. Općina Milna (1,042) – Naselja: Bobovišća (70) • Ložišća (139) • Milna (833)
4. Općina Nerežišća (892) - Naselja: Donji Humac (165) • Dračevica (93) • Nerežišća (634)
5. Općina Postira (1,611) – Naselja: Dol (130) • Postira (1,481)
6. Općina Pučišća (2,263) - Naselja: Gornji Humac (275) • Pražnica (377) • Pučišća (1,611)
7. Općina Selca (1,860) – Naselja: Novo Selo (153) • Povlja (344) • Selca (872) • Sumartin (491)
8. Općina Sutivan (850) (nema dodatnu podjelu)
Možete li naći te prirodne, društvene i druge karakteristike po kojima bi Brač trebao imati osam jedinica lokalne samouprave? Jest da Brač kao otok ima hrpu svojih problema, kao što imaju i drugi hrvatski otoci, ali zar rješavanju tih problema zaista pomaže da ima jednu gradsku i sedam općinskih uprava? Jedno gradsko i sedam općinski vijeća? U čemu se to bitno razlikuju problemi, razvojni planovi ili drugo kod Supetra, Postira, Pučišća? Zar ne bi Brač bio bitno snažniji i utjecajniji da je u pitanju jedna jedina jedinica lokalne samouprave koja bi se zvala Otok Brač? Bi, samo se onda ne bi moglo toliko ljudi uhljebiti u upravama i ne bi se moglo toliko glasova i aktivista kupiti zvučnim titulama vijećnika i ostalih funkcija koje već lokalne samouprave imaju.
Brač još ima jedan grad i općine, ali otok Vis je tu još luđi! Ovaj prelijepi, no mali hrvatski otok (površina mu je svega 90 km2) ima nekih 3700 stanovnika, barem službeno – neslužbeno, mnogi su tu prijavljeni samo da ne bi morali plaćati porez na vikendice. Otok Vis ima (očekivano) dvije jedinice lokalne samouprave, a što je totalno suludo – obje su u statusu grada!
Grad Vis ima 11 naselja, nešto ispod 2000 stanovnika, status grada i svog gradonačelnika. S druge strane ovog malo otoka diči se Grad Komiža s nešto preko 1500 stanovnika! Mali otok ima dva gradonačelnika, dvije gradske skupštine, dva razvojna plana, dva… pohvatali ste već. Ali zato nema stalnog veterinara, što je definitivno velik problem ako vam tamo padne ideja razvijati stočarstvo, a ne živjeti od najma obiteljske kuće tijekom ljeta.
Koliko su efikasni?
Prije par godina je u istraživanju Ekonomskog instituta iz Zagreba jasno istaknuto da bi trebalo ukinuti oko 250 općina i 77 gradova jer ne mogu funkcionirati bez državne pomoći koja im je kontinuirano potrebna. Dakle, sami su sebi svrha. Inače, više od polovine općina i gradova čak 50 posto svojih proračuna troši na plaće i druge beneficije, a dijelu lokalnih jedinica država puni njihove proračune u iznosima od 30 do čak 90 posto!
Dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja se znanstveno bavi pitanjima lokalne samouprave istakla je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju 2013. godine: "Hrvatske općine i gradovi su maleni po broju stanovnika jer je prosječan broj stanovnika, ako u prosjek ne uračunamo glavni grad, tek nešto iznad 6000 stanovnika. Međutim, prosjek čini i to što u više od trećine ukupnog broja općina živi manje od 2000 stanovnika, u više od trideset općina živi manje od 1000 stanovnika, dok još u 121 općini živi između 1000 i 2000 stanovnika."
Do danas se ništa naravno nije promijenilo. Niti jedna od glavnih koalicija za ove izbora nema ni u primisli jaču reformu lokalne samouprave.
Neki će reći da postoje zemlje koje imaju sličnu strukturu, gdje također postoje jedinice lokalne samouprave od svega nekoliko stotina ljudi. Postoje, slažemo se. Postoje i u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Ali ono što zagovornici ovog hrvatskog modela rado zaboravljaju – u takvim jedinicama lokalne samouprave cijeli predstavnički model je dobrovoljan! Tamo tipično lokalni liječnik, direktor škole ili neka slična "javna osoba“ popodne sjedi u uredu (grado)načelnika jer mu je to čast, a općinsko vijeće se sastaje subotom, jer je to vijećnicima također čast, i nema nikakvih naknada za taj posao!
Županije
Ako postoji hrvatski upravni besmisao – to su Županije. Dvadeset i grad Zagreb (koji je podsjetimo se, i grad i županija), predstavljaju hrvatsku regionalnu samoupravu. Tehnički, nemaju nešto puno zaposlenih, samo oko 2000, ali imaju ogroman predstavnički sustav: župane, zamjenike župana, županijske skupštine… Ovlasti im ne zna nabrojati gotovo nitko tko baš izravno tamo ne radi ili ne sudjeluje u njihovom radu. Pa stoga ni odgovornost u županijama ne postoji – jer građani uopće ne znaju zašto su iste zadužene.
Ukratko, ako imate stranačkog aktivistu koji nije naročito životno uspješan, ali eto lijepi plakate, drži štand i općenito je koristan za stranku – najbolje rješenje je staviti ga tamo gdje će dobivati neku naknadu, a neće moći napraviti neku štetu – u županiju.
Nije stoga neobično da i Milanović i Karamarko imaju gotovo isti stav što se županija tiče. Tomislav Karamarko: "Županijski sustav je jako dobro prihvaćen. Ljudi se identificiraju sa svojim županijama." Milanović: "Kada je, pak, riječ o županijama, mislim da su one, onakve kakve su danas, optimalan oblik srednje teritorijalne organizacije u Hrvatskoj."
Gotovo jednaka priča! A zašto – pa upravo da se građani ne bi organizirali vezano za svoje lokalne i regionalne probleme. Već smo spomenuli Ličko-senjsku županiju - tamo su spojeni gradovi i općine koji nemaju gotovo ništa zajedničkog!
Uzmimo također Zagrebačku županiju (zagrebački prsten): u njoj imamo jedan od većih gradova u Hrvatskoj: Veliku Goricu, imamo relativno razvijene industrijske i obrtničke gradove tipa Samobora i Ivanić-Grada, ali imamo i jednu od najmanje razvijenih općina u Hrvatskoj – Općinu Žumberak.
Površinski, ova općina je veća od Visa, ali u njoj živi niti 1200 stanovnika – i to velikim dijelom staračkih domaćinstava. Loše ceste onemogućavaju dnevnu migraciju, turizma praktično nema – ovaj divni hrvatski kraj demografski pomalo nestaje. Ono što je problem – o čemu onda pričati u Županijskoj skupštini Zagrebačke županije? Dijelovi ove županije su toliko raznoliki da praktično nema neke zajedničke teme oko koje se iskreno može i raspravljati i složiti! To je potpuno umjetno posložena jedinica lokalne samouprave! (Županije su na naslovnoj fotografiji)
Izborne jedinice
Pogledajte na kraju izborne jedinice – čuvena VII. izborna jedinica ide od južnih predgrađa Zagreba, preko Samobora do – Jadranskog mora. Nije puno bolja ni VI. izborna jedinica – Novi Zagreb, Sisak, Banovina, ali i Ivanić-Grad. Možete li tu prezentirati neki lokalni ili regionalni problem? Možete li biti kandidat koji nudi rješenja nekom kraju, od poboljšanja lošeg prijevoza do gospodarskog stanja?
Ne možete! Jedna Petrinja gdje je bilo razvijeno stočarstvo ima sasvim drugačije probleme od jednog Ivanić-Grada gdje je glavni problem dobrog dijela građana što više nema odlazaka na naftne bušotine po Africi. Sve je ovo naravno Hrvatska – ali ljudi imaju različite probleme i trebaju različita rješenja za te probleme, no izborne jedinice to ne poštuju. Što onda ostane? Pa opće priče dvije velike koalicije, ustaše i partizani, SDP vs. HDZ i tako u krug.
Neka nova ideja, nova stranka, nova lista – biti će vrlo ograničeni u mogućnosti svoje promocije.
Dvostranačje kao hrvatska sudbina
Kada sve pogledate – nije ovo slučajno. Čak ni već tradicijske stranke tipa HNS-a, HSLS-a, HSS-a, koje su tu četvrt stoljeća ne mogu organizacijski pokriti cijelu Hrvatsku. To mogu samo HDZ i SDP. Kada dođe kampanja, kada treba biti na terenu, kada treba imati štandove i plakate – onda nitko osim ogromnih i od građana dobro plaćenih HDZ-a i SDP-a ne mogu pokriti cijelu Hrvatsku. Pa samo za Otok Brač, da želite sustavno politički djelovati treba vam osam lokalnih organizacija!
Naravno da kada bi za Brač trebala jedna lokalna organizacija stranke, kada bi općine i gradovi i županije i izborne jedinice imale smislene granice, da bi se onda nove ideje, nove stranke i novi pokreti puno lakše širili i ulazili u hrvatski politički prostor. Ovako, možete dobiti zastupnika ili dva, za sve više, morate se prikloniti HDZ-u ili SDP-u u nekoj od dvije široke koalicije. Ili ostajete ispod praga i nestajete.
Generiranje uhljeba
Hrvatski sustav lokalne samouprave kao prvo je generirao tisuće i tisuće lokalnih uhljeba: potpuno beznačajnih likova u skupim automobilima koji vode minijaturne općine, tisućama anonimusa koji su sada gospoda vijećnici uz nekakve rente, plaćena vijeća i pokoji lokalni nadzorni odbor, a domet bi im inače bio komentiranje dnevnih događanja na zidiću ispred lokalne prodavaonice, uz pivušu.
Tu su naravno onda i stotine i stotine komunalnih društava, svako sa svojom upravom, tajnicom i nadzornim odborom te zaposlenih pola rodbine i prijatelja onih koji trenutno vode općinu ili minijaturni grad. I gdje se mjesta dijele ne prema znanjima, nego uz janjetinu i kapulicu u lokalnoj oštariji, a plaća se na narudžbenicu. Cijeli jedan krležijanski pir koji traje i traje, a vi ga dragi moji sugrađani plaćate iz dana u dan.
Brana rješavanju stvarnih problema
No, hrvatski sustav lokalne samouprave je generirao još nešto – branu strateškim promjenama.
Ovako složen, usitnjen, sinekurama premrežen i u svakom pogledu ogroman sustav općina, gradova i županija, osigurao je da Hrvatska neće i ne može imati "treći put“. Uz ovakav model, dvije frakcije Saveza komunista Hrvatske, HDZ i SDP, osigurali su sebi da dovijeka budu hrvatski Sunce i Mjesec, Jing i Jang, Svjetlo i Tama. Sve dok bude zadnjeg Hrvata koji plaća porez.
Kampanja počinje ovih dana, bit će i skupova i svega – pa pitajte političare da li misle ukinuti barem 100 gradova i općina, misle li smanjiti broj županija na polovinu ili trećinu – i ako vam o tom pitanju budu zamuckivali ili pričali gluposti kako vole pričati i Karamarko i Zoki o županijama – onda budite sigurni samo jedno: Ne misle na vas i vašu budućnost, nego samo i isključivo na sebe i svoju budućnost i kako uhljebiti one koji će im pomoći da realiziraju svoju vlastitu budućnost.
Razmislite, ako su već kroz zadnjih 25 godina pričajući o Hrvatskoj a misleći na sebe zeznuli vas, da li želite da i vaša djeca financiraju 428 općina, 127 gradova i 20 županija zemlje koja ionako svakog dana ima sve manje stanovnika.
Želite li sve više raditi za tuđe trozonske klime, kožna sjedišta limuzina općinskih načelnika, tisuće vijećničkih naknada, uprave komunalnih firmi gdje radi i rođak i njegov brat, za plaću koja je vama nedostižna? Ili želite zemlju normalne lokalne samouprave, gdje bi ostalo više za vas i vašu obitelj?
