OTOK VIS - total portal

Foto: Željko Vojković

ODVJETNICE NAŠA, MOLI ZA NAS!

Piše: Don Ivica Huljev, 14.08.2016. (Izvor: kroz-samariju.net)

Možda će se nekome učiniti netočnim ili čak uvredljivim, no moj je osobni dojam da se na otoku Visu još jedino na Veliku Gospu u Velom Selu (Poselju) može osjetiti duh nekadašnjih vjerskih slavlja kakva su bila dijelom viške prošlosti. Dojam je, priznajem, subjektivan, ali i indikativan. Zašto je takav, trebalo bi na dugo i široko iznositi različite poredbe, ali i mnogo čimbenika koji su utjecali na dugoročno koban zaborav vlastitih korijena, ali i vjersku ravnodušnost koja je svojevrsni viški brend, što ne znači da tako nije postalo i drugdje. Zaborav korijena, barem je moj dojam takav, osjeća se na Visu kao rijetko gdje drugdje. Dakle, može se reći da na Veliku Gospu svi viški putevi vode u Velo Selo, da se ondje još dade osjetiti “preživjelo” štovanje Gospina lika koji se izlaže i nosi u procesiji oko drevnog Gospina svetišta kojem su dolazili ljudi sa svojim zavjetima iz bližih i udaljenijih krajeva. Zato, kao mali prilog stoljećima predanog štovanja Kristove majke na otoku Visu, donosim jedan mali niz podataka o velikom okupljalištu svih Višana.

Kad se dođe pred glavni ulaz crkve Gospe od Veloga Sela u Poselju na otoku Visu, zateći ćemo se pred kamenim pročeljem koje je mlađe od ostatka crkve. Riječ je o zdanju koje je doživjelo nekoliko pregradnji i nadogradnji tijekom minulih stoljeća, a svaki sloj svjedoči o burnim silnicama naše prošlosti koja je – iako je mnogo toga skriveno velom neznanja – ostavila tragove duhovne širine. Spomenuti zapadni dio crkve dograđen je u vrijeme porasta broja stanovnika i, dakako, gospodarskog uzdizanja na početku 20. st. Zasigurno bi bilo zanimljivo doći do podrobnijih arhivskih podataka o tijeku i pripremama dogradnje te rasvijetliti duh vremena u kojem se jedan takav projekt ostvario. Zvonik je, kao i zvona, podignut i blagoslovljen 1931. g. kad se slavila 1500. obljetnica Efeškog koncila. Bilo je to u vrijeme dušobrižnika don Petra Rudana (Bogomolje, 1887. – Hvar, 1975.). Don Petar je u Velom Selu bio od 1925. do 1939. g., doprinio je podizanju zvonika, a spjevao je i pjesmu u čast Gospi od Veloga Sela. Kasnije je kao župnik u Milni na Braču 1948. g. osuđen na trogodišnju kaznu, a dvije godine je izdržavao u Staroj Gradiški. Prigodom obljetnice Efeškog koncila hvarski biskup Mihovil Pušić, rodom iz Visa, proglasio je crkvu Gospe od Veloga Sela marijanskim svetištem, čime je samo dan novi naglasak tom drevnom hodočasničkom odredištu.
Uz crkvu je vezan i toponim Stomorsko brdo koje se spominje u 14. st. Nastao je, kao i drugdje, domaćim prekrajanjem latinskih riječi Santa Maria, što ukazuje da je blagdan Velike Gospe od početaka bio središnje slavlje na tom području. S malo pozornosti i danas ćemo uočiti da se naziv Stomorina ponegdje rabi za Veliku Gospu, a ponegdje za sliku ili kip koji se časti na taj Gospin blagdan.

Početci Gospine crkve vode nas u 14. st. iz kojeg potječe najstariji dio današnje crkve koji se danas upotrebljava za sakristiju. Crkva je, kao i uz nju smješteno onodobno najveće viško naselje, stradala u pustošenju 1483. g. kad je mornarica napuljsko-aragonskog kralja Ferranta napala Vis. Potom se preživjelo stanovništvo spustilo uz more u Višku uvalu, a narod je svake nedjelje dolazio u Gospinu crkvu. Gospina crkva u Velom Selu bila je župna crkva cijeloga otoka sve do 1592. g. kad je biskup Cedulin uzdigao crkvu Gospe od Spilica na rang župne crkve te je ona postala pravni slijednik svih prava koja su pripadala crkvi u Velome Selu.

Bilješke u zapisnicima kanonskih pohoda

Prvi sustavni prikaz crkvenih prilika na našem prostoru daje nam zapisnik vizitacije apostolskog vizitatora Augustina Valiera iz 1579. g. Zapisnik navodi: Crkva sv. Marije Velog polja smještena je otprilike u sredini otoka te je župska crkva cijelog otoka, jer je ovdje nekoć bilo napučeno selo, a poslije su ga Katalonci spalili i sravnali sa zemljom tako da se danas doista ne vidi trag ni jedne kuće. Župnik je već spomenuti sveć. Nikola koji rezidira u mjestu Luka i ondje drži Presveto, a ovamo dolazi celebrirati dva puta mjesečno. Godišnji prihod ove crkve iznosi oko 50 dukata. Ovdje se ne drže sakramenti. Ova crkva koja je posvećena ima tri neposvećena oltara. Veliki je ukrašen nekim sličicama, dvama željeznim svijećnjacima, oltarnikom od pozlaćene kože i drugim od svilenog “dupleto”. Ostala su dva oltara prazna i bez imena. Okolo crkve nalazi se staro grobište u kojem se sada nitko ne običava pokapati.

God. 1603. apostolski vizitator Mihovil Priuli bilježi da se kod crkve naselio jedan pustinjak, a u crkvi misu slave svećenici iz vlastite pobožnosti ili na nakane vjernika. Potom se 1618. g. bilježe tri picokare. Treća apostolska vizitacija Oktavijana Garzadorija 1625. g. osim glavnog oltara navodi još i dva mala: oltar sv. Kuzme i Damjana i oltar sv. Petra i Stjepana. Spominje dvije picokare i određuje da radi izbjegavanja moguće sablazni ne smiju noćiti u svojoj kući kod crkve, nego u Visu, gdje im bratovština treba osigurati smještaj, a one će se brinuti za čistoću crkve Gospe od Spilica i njezin liturgijski pribor. Kad je apostolski vikar Petar Morari pohodio Vis zabilježio je 1627. g. četiri picokare koje žive uz crkvu u Velom Selu. One su mu izjavile da, osim ljudi koji se sklanjaju na otok iz krajeva pod turskom vlašću, na Vis dolaze djevojke koje žele živjeti poput njih, posebno iz krajeva koji su pod turskom vlašću. Morari je ujedno bio svjedok odnosa Višana prema Gospi u Velom Selu. Koliko se god nama to danas činilo bajkovitim, Morarijev zapis je veoma značajan grafikon vjere minulih stoljeća. Pohodio je Velo Selo 5. lipnja 1627. g. i susreo se s onodobnim vjerničkim duhom. Te je godine bila navala skakavaca i crva. U takvim su prilikama obavljane pokorničke molitve i procesije. Bilo je toga kod nas i u nedavnoj prošlosti. Zaklinjanja protiv štetočina bila su redovita pojava, a s tim su povezane i slasne šale. Dakle, kad je Morari došao u Vis, spremao se molitveni pohod Velom Selu. U toj prigodi i on se priključio ophodu koji je krenuo iz Visa prema Velome Selu. Putem su se pjevale Gospine litanije. Najprije su tri puta obilazili crkvu, a potom je u njoj slavljena misa. Isto se ponavljalo kroz tri dana. Kad je kapitularni vikar Nikola Zudenigo obavljao vizitaciju na otoku Visu pohodio je 26. svibnja 1816. g. Velo Selo te navodi: Budući da se crkva Blažene Gospe u Velom selu od starine smatra kao svetište (santuario), koje neprestano k sebi privlačuje pobožne hodočasnike koli ovog otoka i bližnjih, toli one i iz dalekih zemalja (lontane contrade), preporučuje se gospodi crkovinarima viške crkve, da bdiju te Gospino svetište bude uzdržavno što je moguće pristojnije, da svećenici koji dolaze da tu služe sv. Misu, nađu svu potrebnu urednu čistu i potpunu.

Status crkve u Velom Selu

Već smo naveli da 1592. g. crkva u Velome Selu gubi status župne crkve. No, već nakon spomenutog pustošenja u 15. st. svećenici ne borave u Velom Selu, nego u Visu. Značajna je promjena nastupila kad je 1698. g. bratovština – a o njoj je potreban poseban tekst – odredila posebnog kapelana koji će se brinuti za crkvu u Velome Selu. Pritom su određena njegova prava i dužnosti, jer do tada svećenik nije boravio u Velome Selu. Takvo je stanje potrajalo do 1862. g. kad je određeno da Velo Selo postane izložena kapelanija viške župe s tzv. izloženim kapelanom koji je ondje bio stalno nastanjen i vodio dušobrižništvo u ovisnosti s viškim župnikom. God. 1906. Velo Selo je u crkvenom smislu postalo samostalno, tj. imenovano je dušobrižničkom postajom (curatia), a crkva dušobrižničkom crkvom, što je u određenom smislu niži rang od župne crkve. Prvi svećenik sa statusom dušobrižnika bio je Višanin don Bone Siminiati koji je bio izloženi kapelan u Velome Selu od 1897. g. Tako su, kako se u Šematizmu iz 1912. g. navodi, dušobrižničkoj postaji u Velome Selu pripadali slijedeći ogranci koje ovdje navodimo kako su navedeni u tekstu: Podselje s 149 duša, Okljuć – 26; Rukovac veli – 52; Rukovac mali – 25; Brgujac – 97; Podstražje – 177; Milna – 38, Voščice – 15; Sirenjak – 60; Zapuže – 18; Plisko polje – 83; Marinje Zemlje – 164; Ruda – 7; Podšpilje – 83; Sušelice – 72; Zoravnicije – 6; Bračepolje – 15. Poseban je status crkvi pridan kad je 1931. proglašena marijanskim svetištem. (Iste je godine biskup Pušić proglasio crkvu Gospe od Zdravlja na Račiću u Jelsi marijanskim svetištem, a biskup Bezmalinović je 1971. g. isto svetište u Jelsi proglasio biskupijskim marijanskim svetištem!) Današnji status potječe iz 1970. g. kad su sve dušobrižničke postaje u našoj biskupiji izjednačene sa župama. Dakle, danas je riječ o župnoj crkvi koja je ujedno marijansko svetište otoka Visa.

A glasoviti Karamaneo piše…

God 1716. don Antun Matijašević Karamaneo navodi da se Gospa od Veloga polja naziva Gospa od Veloga Sela i da je uvijek bila izrazito čašćena, što pokazuju zavjetne pločice od voska i srebra. Spominje da je glavni blagdan Velika Gospa i da se bratovština zove njezinim imenom. U Velo Selo se hodočasti na Sv. Stjepana (26. prosinca) i na uskrsni ponedjeljak, a nakon mise uvijek se pričesti veliki broj vjernika. 29. travnja obavlja se blagoslov polja u Velome polju na četiri postaje. Veoma je zanimljiv navod kako sve bratovštine – očito misli na viške – na Veliki petak ujutro pohode Gospu u Velome Selu, a to se odvija prije obreda Velikog petak u župnoj crkvi i kod fratara. Od izvanrednih procesija navodi molitvene ophode da se isprosi kiša kad se običava da dva svećenika nose Gospin lik oko crkve. Kad štetočine napadnu vinograde, obavlja se isto kao 29. travnja.

Gospa, zavjeti, molbe i prinosi

Središte Gospina kulta na otoku Visu je Gospin reljef izrađen od terakote s kojeg je 1968. g. skinuta srebrena košuljica te je zasjao u svom izvornom obliku. U tekstu Višanina i kanonika don Jure Dorotića iz 1931. g. pod naslovom Svetište Blažene Gospe u Velomselu na otoku Visu navodi se da su Makarani za vrijeme kolere 1856. g. zamolili Višane da se za njihove potrebe moli pred Gospom u Velome Selu. Tom se je prigodom – piše Dorotić – bila učinila velika procesija sa prilikom Bl. Gospe do brda sv. Kuzme, odakle se vide vrhunci Biokova, i kuga je prestala. Vrijedan je i Dorotićev navod o općem odnosu Višana prema Gospi u Velom Selu: Nema Višanina da ne pohodi svoju božansku Majku u Velomselu prije odlaska u vojsku ili daleki svijet, te na povratku u rodni kraj; malo ko da izostane iz Visa, Komiže, Pošpilja, Pohumlja i drugih naselja otoka, a da ne dođe na poklon Velikoj Bogorodici dva puta na godinu: na blagdan Uznesenja 15. kolovoza i na uskrsni ponedjeljak. Potom Dorotić navodi zanimljive i nama danas pomalo nestvarne navode: Kada je god. 1866. talijansko brodovlje za tri dana podsjedalo otok Vis, višani su neprestano danju i noću moli i zazivali Blaženu Gospu u njezinom svetištu, i tvrdo je uvjerenje bilo svih višana, da je zagovor Presvete Djevice oslobodio njihovo ostrvo od pljačke tuđinske vojske. God. 1875. skakavci su bili prekrili otok Vis. U toj svojoj golemoj nevolji višani su se obratili svojoj premogućoj Odvjetnici. Uz prethodni strogi post učinila se je sa prilikom Bl. Gospe procesija iz Velogsela na Vis, pak iz Visa opet u Veloselo. Kad je ophod na povratku došao na vrh brda Čunkovica i tu se sa Bl. Gospom udijelio blagoslov, na očigled cijelog naroda digli su se skakavci kao gusti oblak sa Velog polja, preletili su Čunkovicu i Lučko brdo te se utopili u prostranoj viškoj luci, a narod veseo suzam harnosti dopratio svoju božansku Odvjetnicu do njezinog svetišta. Za strašne pošasti tifusa, koji je harao u predjelu Visa, Kutu, god. 1889. i 1890., opet se višani utekoše postom, molitvom i pokornom procesijom svojoj Majci Velogsela i osjetili njezinu premoguću zaštitu, jer poslije procesije i osmodnevne molitve novih slučajeva tifusa nije bilo. God. 1905. vladala je u cijeloj Dalmaciji, a osobito po otocima strašna suša. Narod je od župnika tražio da se učini pokorna procesija do svetišta Majke Božje u Veloselo. Poslije strogog općeg posta učinila se je procesija zavjetna. Još nam je u očima ganutljiv prizor. Silno mnoštvo naroda je bilo u ophodu i većinom bosonogi. Bilo je onih Toma, koji su gledajući barometar izjavljivali da je još daleko kiša. Nebo je bilo vedro, nigdje oblačića. Kad je silno mnoštvo prekrilo poljanu oko crkve u Velomselu i četiri svećenika iznijeli Gospinu Priliku iz crkve da ju ponesu u ophod oko crkve, opći vapaj se digne iz tog mnoštva, a s južne strane neba se ukaže lagan oblačić, i kad je sv. Misa došla na podizanje, obnovi se čudo Ilije proroka na brdu Karmelu: obilata je kiša za dva puna sata natopila suhu zemlju i napunila presušene zdence.

I još nešto

U djelu Flamina Cornara iz 1760. g. pod naslovom Notizie storiche delle apparizioni e delle immagini più celebri di Maria Vergine navodi se da je neki pobožni slikar htio obnoviti oslikani sloj Gospina lika pa ga je skinuo s oltara. Kad se vratio zatekao ga je u mnoštvu komadića. Obećavši da više neće ništa mijenjati, bio je svjedok prizora kad su se komadići čudesno sjedinili u cjelinu te je opet sve bilo kao i prije. Cornaro također navodi predaju da je Gospu neki umjetnik prenio u svoju kuću kako bi obnovi izblijedjelu boju. Dok je Gospa bila u njegovoj kući, noću su se vidjele sjajne zrake kako probijaju iz njegove kuće do crkve u Velom Selu. (Zanimljivo je da, kad je riječ o Braču, Hvaru i Visu, Cornaro bilježi još i suze lika Gospe Žalosne u hvarskoj katedrali iz 1563. g. te navodi da ju potaknuti velikim potrebama svećenici nose po gradu. Za Brač navodi u Donjem Humcu do danas poznatu fresku na kojoj su prikazani Krist na prijestolju, Gospa i sv. Ivan Krstitelj. Cornaro navodi da se narod pamukom skuplja kapljice te navodi kada se i u kolikom trajanju događa ta čudesna pojava. Za nju će, znamo iz drugih izvora, biskup Andreis u 17. st. izvijestiti Svetu Stolicu da se svake godine na Sv. Fabijana i Sebastijana zidovi i slika orose, a slika postane vidljivija).

U djelu dr. fra Ante Crnice Hrvati i Marija (tiskano ciklostilom) iz 1953. g. autor je prikupio dostupne predaje i podatke o Gospi Veloga Sela, ali i neke krive podatke o crkvi i vizitacijama. Tako spominje pučko pripovijedanje o čudesnom dolasku Gospina lika na Vis: Predaja kaže, da je došla preko mora i da je nađena na morskoj obali, na mjestu Tremule u uvali Srebrena. Tu se i danas vidi u kamenu izdubena slika te Majke Božje. Svi stanovnici otoka Visa veoma su pobožni prema Gospi od Veloga Polja, kojoj je poklonjeno mnoštvo zavjetnih darova. Među darovima ističe se velika srebrena srdela od 25 cm, koliku su Višani jednom prigodom ulovili, i za uspomenu poklonili Gospi toliku srebrenu srdelu. Među brojnim zlatnim darovima koje su Višani darivali Gospi i o kojima govore zapisi tijekom stoljeća ističe se spomenuta srdela.

Na srdeli, koja je pričvršćena uz podnožje Gospina lika, natpis je na talijanskom jeziku: Di simile dimensione e del peso di once venete 3  1/2 fu pescata a Lissa la notte di 8 marzo 1868 una sardella P. D. Dojmi Podestà, što potvrđuje gore spomenuti navod i očituje trajnu vezu viške svakodnevice koja je genetski bila vezana uz lov plave ribe i uz Gospin zagovor. Odljev srdele svjedoči o jednom drugom vjerskom duhu, vremenu koje je prethodilo eri sekularizacije u kojoj se više ne očekuje pouzdanje u zagovor Neba, već u samoga sebe i, barem ponegdje, stabilnost tečajne liste.

Don Paulin Bjažević i ministrantska petorka vrše blagoslov kuća u Visu i svi su, naravno, prikladno obučeni i opremljeni. Sve je u našem malom mistu po pe-esu, po tradiciji. Nije to kao u Zagrebu, Splitu... Tamo dođe sam svećenik, a domaćin pripremi blagoslovljenu vodu i grančicu masline kojom će, kad izmoli, svećenik poškropiti stan ili kuću.

Evo, za urbane posjetitelje bloga, djelić naše malomišćanske atmosfere, u kojoj je sve prisnije i u kojoj vrijeme sporije teče. (n.k.)

Odavno je poznato da se najstarije očuvane jaslice u Hrvatskoj nalaze u kapeli Porođenja na otočiću Košljunu. Riječ je o pet baroknih figura koje potječu iz 17. st., a prvi put se spominju 1651. g. Za Košljun je to i razumljivo, jer je kapela Porođenja sastavnim dijelom kompleksa franjevačkog samostana, a franjevačka duhovnost je uvelike doprinijela širenju i popularizaciji jaslica. Iz istog stoljeća potječe jedinstveni figuralni prikaz Kristova rođenja na oltaru Betlehema u župnoj crkvi sv. Nikole u Komiži. Prema stilskim obilježjima rad je potekao iz ruku nekog pučkog umjetnika i sastoji se od dva dijela: niše s jaslicama i prikaza grada nad nišom.

Hvarsko-bračko-viški biskup Slobodan Štambuk uputio je smjernice svećenicima svoje trootočke biskupije za obilježavanje Godine Božjega milosrđa koja će službeno biti otvorena na Treću nedjelju došašća, 13. prosinca, simboličnim obredom otvaranja svetih vrata katedrale Sv. Stjepana I., pape i mučenika u Hvaru.

Biskup potiče svećenike da se u pojedinim župama početak Svete godine milosrđa obilježi s pjesmom Duhu Svetome, a propovijed da bude povezana s tom temom, kao i Molitva vjernih.

Biskup, nadalje, određuje da uz hvarsku katedralu hodočasničko mjesto u tijeku Svete godine milosrđa na Hvaru bude svetište Gospe od zdravlja u Jelsi, na otoku Braču crkva Sv. Fabijana i Sebastijana u Donjemu Humcu i crkva Krista Kralja u Selcima, dok je za otok Vis odredio svetište Velike Gospe u Velome Selu.

"Neka se tijekom 2016. u svim dekanatima pripremi zajedničko slavlje cijeloga dekanata, a što će posebno organizirati prečasni dekani. Ponuđena misa o Božjem milosrđu preporuča se slaviti u dane kada je to, poštujući liturgijske propise, moguće", ističe u smjernicama hvarski biskup. "Učinio Bog da slava Božjega milosrđa i ljubav prema njemu svakodnevno cvjetaju u kršćanskom puku", poručio je.

Piše: Don Ivica Huljev, 12.11.2015.

Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život – poznate su Nazorove riječi. Slovo u kojem je saliveno cijelo jedno vrijeme. Životi pretočeni u stih. Bez vode, kako Nazor ocrtava Brač, ali ne i bez žeđi. Ma koliko otoci bez vode postaju slikom nestalog svijeta, otok iz Nazorove pjesme ostaje slikom za sva naša čeznuća. Možda bi Nazor, prolazeći današnjim vrletima naših otoka, morao mijenjati pokoju riječi u svojim pjesmama. Ipak, gotovo meditativnom jekom odzvanjaju riječi iste pjesme pred vratima naše savjesti: Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.

Ovo kratko zaustavljanje nad našim otocima samo je panoramski let preko onog zajedničkog iz čega se još bolje mogu uočiti sličnosti i razlike naših otoka. O njima bi se moglo govoriti do u beskraj, ali svaki otok, kao i svatko od nas, krije u sebi obilje razlika koje daju posebnost njegovim stanovnicima.

Među brojne posebnosti naših otoka nedvojbeno spada sve ono što se dade reći u jednoj jedinoj riječi – Komiža. I nije to samo položaj, smjer i jedinstveni dodir nebeskog i morskog plavetnila, već, kao i za druga mjesta, ima ono nešto što se dade razumjeti jedino iz suglasja otočne prošlosti i sadašnjosti. Kako se prošlost čita na stranicama sadašnjosti, a kako se sadašnjost razumije iz prošlosti, to je ono što nedvojbeno najlakše mogu otočani – ljudi kojima je srce, kao i otoci moru, negdje između.

Tko zađe među komiške posebnosti, pribrojit će im lako i položaj njenih crkava. Rijetko ćemo naći otočno naselje u kojem su glavne crkve izvan središnjeg dijela naselja, iako se, gledajući povijesni razvoj, za Komižu ne može reći da je imala uobičajeno središte, već više-manje tri zasebna dijela: Velu bandu, Malu bandu i Selo. Stoga je očito da je izdvojeni položaj župne crkve sv. Nikole, koju Komižani s razlogom zovu Muster, uvijek predstavljao poteškoću, posebno za nevremena. Vrijedi to dijelom i za crkvu Gospe Gusarice kojoj se, smještenoj uz zapadni rub naselja, prilazilo iz vjere i iz žeđi. Do nje je, htjeli to ili ne, vodila žeđ, a ona je dovodila ljude k izvoru vode koja protječe ispod Gospina oltara i ulijeva se u zdenac. Njegova kruna, kroz priču u osam reljefa, upućuje na onu drugu vodu od koje se više ne žeđa. Vodu zvanu Bog.

Crkva u sjeni otkucaja sata

Izdvojenost tih dviju komiških crkava potaknula je u 18. st. izgradnju male crkve na prostoru kod Komune. Nije to bilo iz objesti, ni iz dokazivanja, ni zbog plemićkog hira, već iz potrebe za blizinom Presvetog Sakramenta. Čudnih li vremena! Htjelo se što bliže imati Presveto i time lakše donijeti pričest bolesnicima i umirućima. Umrijeti bez popudbine smatralo se velikim propustom. To bez čega se nije htjelo biti na smrti, očito govori i o onome što se htjelo kroz život. Htjelo se, dakle, jednoj poteškoći doskočiti sretnijim rješenjem. Valja znati da je u to vrijeme nekom nemoćniku bilo važnije primiti tzv. sakramente umirućih, negoli da mu dođe liječnik, što predstavlja temu za sebe. Inače, podjeljivanje popudbine nemoćnima, redovito se obznanjivalo određenim načinom zvonjenja, uz sudjelovanje bratima Presvetog Sakramenta i ostalih vjernika kojima je to bilo moguće. S tim su bili predviđeni djelomični oprosti vremenite kazne za grijehe od kojih se odrješenje dobilo u ispovijedi. Prateći Svjetlo, sa svijećom u ruci išlo se prema nemoćniku kojem se donosila popudbina (viaticum) pred odlazak u prostranstva svjetlosti i mira. U tom su vjerskom činu sudjelovali oni kojima je bilo moguće, a drugi su na zvuk zvona molitvom pratili Presveti Sakrament.

Iz navedenih je, dakle, razloga došlo do izgradnje crkve Gospe Žalosne. Izgradnju je odobrio mletački dužd Petar Loredano 16. prosinca 1752. g., a ideju je poticao komiški župnik don Mihovil Milinković, Višanin i književnik. Natpis na njezinu pročelju navodi da je sagrađena 1759. g. “od milodara pobožnog puka” te se za “spasonosnu popudbinu u njoj čuva Presveto Tijelo”. U crkvi je samo jedan oltar, a krstionica i spremište za sveta ulja, preneseni iz Mustera, smješteni su u dograđenoj prostoriji. Oltar je najvjerojatnije rad altarističke radionice Bertapelle (Bruttapelle) iz Vrboske, a usmena predaja kaže da je mramor za ovaj oltar ubran na otoku Svecu (Sv. Andrija). Mala oltarna slika ima u središtu prizor Gospe Žalosne (Pietà), a do nje su sv. Matej, čistilišne duše i jedan neidentificiran lik u kneževskom ornatu i s palmom u ruci.

Bratimi Gospe Žalosne – pomoć na putu pročišćenja

Crkva Gospe Žalosne čuva još jedan spomen na vrijeme drugačijih interesa. Pa krenimo redom. Kao i drugdje, tako i na otoku Visu, danas ne djeluje ni jedna bratovština. Djelovanje im je odavno prestalo, a, kao i drugdje u hvarskoj biskupiji, obnovljena bratovština Presvetog Sakramenta pogasila se u razdoblju druge polovice 20. st. U Komiži je tijekom nekoliko stoljeća bilo šest bratovština: Presvetog Sakramenta, Gospe od Ruzarija, Gospe Gusarice, Gospe od Karmela, Gospe od Utjehe te Gospe Žalosne. Dio sačuvanih bratovštinskih knjiga nalazi se u župnom arhivu u Komiži, a dio u Državnom arhivu u Zadru. Spomenuti broj bratovština ne začuđuje. Naime, znamo da je u jednom trenutku 18. st. u Komiži živjelo 13 svećenika, a – kako je to onda bilo uobičajeno – većina ih je živjela i redila se na naslov očevine (patrimonija), dok su svećenici na određenim službama primali prihode svojih nadarbina ili određenih distribucija. Stoga ne stoji ona proizvoljna tvrdnja Grge Novaka da taj broj ukazuje koliko je narod, sve sami težaci i ribari, morao davati za njihovo uzdržavanje (G. Novak, Vis, str. 130.).

Najmlađa među bratovštinama bila je ona Gospe Žalosne ili Čistilišta. Ne spominje je, koliko je poznato, Grga Novak, ni Cvito Fisković, ali ni Nevenka Bezić-Božanić, kojoj uvelike dugujemo saznanja o komiškim bratovštinama. Vrijedni podatci o utemeljenju i pravilima bratovštine Gospe Žalosne nalaze se u rukopisnoj zbirci Liber Comisiae iz 1784. st. koju je sastavio Komižanin don Nikola Borčić, čovjek koji zavrjeđuje da ga se zbog osviještenog pristupa dokumentima u njegovu zavičaju imenuje ocem odnosa prema baštini. Bez njegovih bi prijepisa ostalo u mraku gotovo sve što znamo o ribarstvu minulih stoljeća, posebno o lovu plave ribe, ali i o kaznama predviđenim za prekršitelje.

Djelovanje najmlađe bratovštine je odobrio hvarski biskupa Pontalti 12. studenoga 1763. g. i generalni providur iz Zadra. Sjedište joj je bilo u novosagrađenoj crkvi Gospe žalosne (Adolorate). Najmlađa komiška crkva – u mjesnom nazivu poznata kao Nova crikva – sačuvala je spomen na trenutak u kojem je doista bila nova. Motiv osnivanja bratovštine bila je pomoć dušama u čistilištu, kako je to onda bilo uobičajeno, pa su se ponegdje bratovštine sličnih pravila nazive Dobre smrti, Purgatorija. Dakle, riječ je o strogo vjerskim motivima koji su imali i svoj društveni značaj kao sredstvo povezivanja i solidarnosti s potrebama živih. Kapituli ne navode, a vjerojatno nije trebalo, da se bratimi brinu za sprovod siromaha. Naime, bratovštine istog naziva često su imale tu ulogu, posebno u većim gradovima.

Među utemeljiteljima i prvim bratimima nalaze se slijedeći: Ante Pečarić, Petar Kuljiš, Ante Mardešić pok. Mate, Mihovil Giaconi, Mihovil Torre, Jerolim Mladineo, Franjo Božan, Franjo Giaconi, Jeronim Giaconi, Grgur Ivčević, Jakov Zuanić-“Đale”, Bartol Mardešić, Kuzma Zuanić, Jeronim Borčić, Nikola Martinis, Mate Kuljiš, Dinko Pelegrini, Zanetto Mladineo, Petar Borčić, Ivan Bilati i Antonio Mladineo.

Kapituli – trag demokratičnosti prije demokracije

U spomenutoj Borčićevoj zbirci nalazimo dvanaest članaka bratovštinskih pravila složenih u dvanaest kapitula. U slobodnom prijevodu donosimo pojedine kapitule:

• Bratimi su obvezni ispovjediti se i pričestiti na blagdan Gospe Žalosne, na Veliku Gospu i na Bezgrješnu, a to imaju namijeniti za duše u čistilištu.
• Prokuratori predlažu nove članove na skupštini, a potvrđuju ih svi bratimi. Prilikom primanja u bratovštinu moraju dati prolog od tri dalmatinska dukata.
• Prokuratori sazivaju skupštinu na kojoj se pregledavaju računi, i to svake godine na blagdan Gospe Žalosne.
• Novi bratimi su dužni nabaviti odgovarajuću tuniku u roku od pola godine.
• Bratovština je dužna besplatno pratiti sprovod svojih članova, kao i sprovod onih siromaha koji ne mogu platiti bratovštini.
• Bratovština mora sudjelovati u procesiji s Presvetim Sakramentom svake treće nedjelje u mjesecu, na Tijelovo, Veliki petak i na svim zajedničkim procesijama u kojima sudjeluju i druge mjesne bratovštine.
• Bratimi koji izostanu s opće skupštine, sprovoda i spomenutih procesija, osim onih koji su odsutni iz mjesta, ili su stari i nemoćni, moraju platiti bratovštini kaznu u vrijednosti od jednog kvartuča ulja. Za prikupljanje kazne zadužen je gaštald, a ako on to propusti obaviti, sam će platiti nepodmireni iznos. Bratim koji tri puta ne plati kaznu, isključit će se iz bratovštine.
• Bratovština je obvezna prikupljati milostinju na dvije nakane: za uzdržavanje crkve Gospe Žalosne i za misni prilog iz kojeg se podmiruju troškovi misa za duše u čistilištu. Prokuratori su dužni voditi knjigu poslovanja. Određuje se da te dvije milostinje po Komiži skupljaju gaštaldi: petkom milostinju za crkvu Gospe Žalosne, a nedjeljom za duše u čistilištu. Kapelan bratovštine će o trošku bratovštine blagdanom i petkom slaviti misu za duše u čistilištu.
• Bratovština mora naći kapelana koji će blagdanom i petkom slaviti misu za duše u čistilištu u crkvi Gospe Žalosne, a primat će misni stipendij u iznosu od dvije lire. Kapelan ne smije u crkvi obavljati nikoje obrede bez župnikova dopuštenja, a blagdanom smije slaviti misu samo poslije župne mise kako je određeno od strane biskupa i kneza.
• Kad umre koji bratim, ostali su dužni dati jednu liru i deset soldi za troškove obreda namijenjenih za pokoj njegove duše. Tko ne dade, isključit će se iz bratovštine.
• Dvanaesti kapitul izričito navodi da je Nova crikva sagrađena za potrebe župničke službe te župnik pro tempore čuva njezin ključ te se određuje mogućnost gradnje grobova u njoj.

100 dukata kazne za sablazni

Osim navedenih podataka ništa drugo nije poznato o spomenutoj bratovštini. Budući da je osnovana nedugo prije pada Mletačke Republike, pitanje je koliko je zaživjela, a onda se, kao i ostale bratovštine, pogasila na početku francuske uprave. No, to bi tek trebalo saznati. Ipak, još je jedna zanimljivost vrijedna pažnje. Izgradnjom Nove crikve pojavio se problem profanacije crkve, jer su, kako Liber Comisiae navodi, neki mještani običavali organizirati sablažnjivu igru s loptom (un scandaloso giuoco di Palla) – a o čemu se zapravo radi, ovdje ostavljam otvorenim – i neka sablažnjiva okupljanja. Vjerojatno se to i prije na istome mjestu održavalo, a onda je izgradnja crkve dovela do preklapanja interesa. Svakako, hvarski knez Marchio Balbi određuje 12. studenoga 1783. g. da će se time prouzrokovana profanacija crkve kažnjavati iznosom od 100 dukata.

Ovih nekoliko podatka želi otrgnuti iz zaborava, točnije dozvati u svijest drugačija vremena i drugačije interese kako ne bismo umišljali da s nama sve počinje.