OTOK VIS - total portal

Književni krug Split i Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU Split, predstavit će ove subote novu zbirku pjesama Jakše Fiamenga 'Pčela u jantaru' i obilježiti 70 godina života i 50 godina od objavljivanja prve knjige.

Svečanost će se održati 26. studenog (subota) 2016. u 18,00 sati, u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU Split, Trg braće Radića 7.Uvodna riječ: Nenad Cambj. O novoj knjizi i autoru govorit će Tonko Maroević i Bratislav Lučin. Odabrane stihove kazivat će Trpimir Jurkić, prvak Drame HNK u Splitu, a uglazbljene pjesme izvodit će muška klapa »Filip Dević« i Dean Dvornik.



Goran Pelaić:

Nakon što su neka uvažena imena rekla svoje, teško je napisati nešto novo o Jakši Fiamengu a ne ponoviti već rečeno. Ali, eto dopustih sebi tu mogućnost. Dapače i zadovoljstvo! O pjesniku sam zborio niz puta, ponajviše na radio valovima. Ponešto i u tiskanom obliku. No "prokletstvo" crvene lampice u studiju često se doslovno i površno shvaća, premda katkada ima snažnije značenje od onoga što ostane nakon pokretanja rotacijskoga stroja. Pogotovo kad je u pitanju pjesnička riječ. A govor bismo mogli svrstati u one novinarske iskaze koji isto tako nosi autorski pečat. Ovisi o jačini pera…Dakle, nije da nisam i nije da je sve otišlo u zrak! Ostalo je još nešto i u rukopisu, a nešto ćemo i dopisati. Ono što je nesporno. Akademik Jakša Fiamengo rođen je u Komiži na otoku Visu, 26. studenog 1946. godine. U Splitu je od 1962. godine a od 1965. piše i objavljuje poeziju, eseje, kritike, scenarije. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije. Pjesme su mu prevođene na engleski, francuski, talijanski, njemački, portugalski, ruski, ukrajinski, češki, slovački, mađarski, slovenski, makedonski i albanski jezik. Fiamengo pripada krugu najistaknutijih recentnih hrvatskih pjesnika. Njegovu poeziju bitno određuje pripadnost mediteranskom prostornom i duhovnom ozračju. Za njegovo pjesništvo kritika ističe da se gotovo u cijelosti organizira u iščitavanju arhetipskih signala podneblja. U neprestanom kontaktu s krajolikom, u kojem je bitni znak more i njegovo mnogoznačje. Pjesnik se iskazuje kao pažljivi motritelj njegovih vibracija, osobito onih duhovnih, temeljenih na nepresušnim tradicijskim izvorištima, trajnim inspiratorima Fiamengova poetskog iskaza. Objavio je niz knjiga pjesama, kojima je dokazao svoju jedinstvenu pjesničku misao. Autor je scenarija zapaženog filma (video i DVD) “I Palača rodi Grad”, I. i II., dobitnika osam međunarodnih nagrada. Osobito je zapažen njegov angažman na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, gdje je dugogodišnji selektor-urednik lutkarskog programa te višestruki scenarist svečanog otvaranja manifestacije, među ostalim i dječjeg mjuzikla “Morsko more” (praizvedba u Šibeniku 1978., režija Marin Carić). Također, autor je niz scenarija za TV i javne koncerte/nastupe. Kao učenik splitske klasične gimnazije bio je glavni urednik školskog lista “Mladi klasičar”, potom urednik časopisa i biblioteke “Vidik” te lista “Gdje” u Splitu. Isto tako, bio je inicijator, utemeljitelj i umjetnički voditelj ljetne kulturne manifestacije “Ljeto u Komiži”. Uz to, autor je niza esejističkih zapisa i predgovora autorskim izdanjima, monografijama i prigodnim izdanjima, član raznih žirija, pokretač i voditelj manifestacija, izbornik, antologičar. Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču i kraj ermitaže sv Jere na Marjanu u Splitu. Također, niz njegovih pjesama skladano je i pjeva se u izvedbi najistaknutijih hrvatskih pjevača te klapa, zborova i dječjih ansambala. Od skladatelja najčešće surađuje sa Zdenkom Runjićem, a u klapskoj konkurenciji s Krešimirom Magdićem. Godine 1995. objavljen mu je CD i audio kaseta “Svjetiljka djetinjstva” s izabranim pjevanim pjesmama (isti je CD 2004. godine doživio drugo izdanje), godine 2006. “Croatia Records” mu objavljuje autorski CD “Karoca gre”, a iste godine Glazbena mladež Split producira CD “Kroz đardine, kroz pjacete”, snimku s autorskog koncerta u HNK Split održanog pod nazivom “Karoca gre”. Za svoje pjesme dobio je niz nagrada na festivalima, a 2002. i 2007. dodijeljene su mu prestižne diskografske nagrade Porin za autorstvo klapskih pjesama “Neću ja u švore” (skladatelj Branko Starc) i “U zemju latinsku” (Krešimir Magdić) te 2000. “tiražna” Zlatna ptica Croatia Recordsa, itd. Za sveukupni rad Fiamengo je 1999. godine odlikovan Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. K tomu, dobitnik je državne nagrade “Vladimir Nazor” za književnost (1998.) te Nagrade Županije splitsko-dalmatinske (2005.), Nagrade grada Splita (1997.), Nagrade grada Komiže (1997.), Medalje grada Splita, u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja (2006.), Maslinovog vijenca na manifestaciji Croatia rediviva u Selcima na Braču (1993.), Plakete “Hanibal Lucić” na Sonetnim danima u Hvaru (2001.–prvi dobitnik!), Plakete Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (najviše festivalsko odlikovanje, 2005.), Statue “Mila Gojsalić” za očuvanje baštine radi opstojnosti identiteta na Danima Mile Gojsalić u Kostanju (2005.), Plakete “Dobro jutro more” za unapređenje hrvatske književnosti u Podstrani kraj Splita (2007.), Plakete “Vladimir Nazor” u Postirama na Braču (1999.) i mnogih drugih. O Jakši Fiamengu je 2004. godine HTV snimila zapaženi dokumentarni film “Čovik od riči” (režija V. Fulgosi). Naposljetku, 2007. godine proglašen je počasnim građaninom općine Podstrana. Eto, posve dostatno za impresionirati svekoliko pučanstvo faktografijom. Ali, ni pjesniku pa ni književnoj kritici, ne bi bilo drago a da se ne kaže koja riječ o pjesnikovu iskazu. Iskaz je bitan u svemu što se krije iza imena Jakša Fiamengo. Uspoređivati velikog pjesnika s nekim drugim velikim pjesnikom, na najboljem ste putu da napravite fatalnu grešku. Jakšu se najbolje može doživjeti čitajući njegove stihove. Još bolje rečeno i slušajući ! Mislim da neću pogriješiti ako ustvrdim da njegova poezija utkana u hrvatsku glazbenu riječ nije primijenjena poezija. Jer radeći (katkada i nerado) za mnoge skladatelje – on ni jednog trenutka nije izgubio vrhunsku poetsku nit, u kojoj su počesto metrika i druge glazbene „zakonitosti“, obvezujuće za pjesnika. Ne, on je svojim radovima obogatio hrvatsku glazbenu zbilju, pridruživši se tako plejadi velikih pjesnika koji su festivalskim i inim estradnim manifestacijama podigli rejting do neslućenih visina. I da hrvatska glazbena scena kojim slučajem nije imala „na lageru“ nekoliko pjesnika od formata, bismo li danas uopće mogli govoriti o slavnoj glazbenoj prošlosti? Fiamengo je napisao preko 350 pjesama koje su snimljene i uglazbljene! Mnoge i nagrađene , a neke od najljepših prošle su „nezapaženo“ (Ništa nova, ništa nova, Karoca gre). Njegova karoca, prepuna boja i mediteranskih mirisa gre dalje. Nepresušno je pjesničko vrelo. Da je moguće napiti se iz tog čarobnog i podatnog bunara iz kojeg se napajao Fiamengo, mogli bismo stati uz bok pjesnicima Pariza i Lisabona… I Komiže! Dobitnik nagrade za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi.

Po mnogim svojim odlikama maslina neprestano pokazuje osobine ljudi. Da je nešto mlađa bila bi zacijelo princeza našeg djetinjstva. Pa ipak, što sve u to doba našeg ranog djetinjstva nismo imali prilike doživjeti nemarno se izležavajući u njezinu gustom hladu i igrajući se i penjući po njezinim čvrstim starački kvrgavim granama. 

Gotovo bi se moglo reći da nam je bila poput šuškalice i štapa, zvona i osmjeha, najboljeg prijatelja, dragog suigrača u dječjim nestašlucima. Zar nismo uz nju i u njezinoj bogatoj sjeni znali doživjeti igre skrivača i prve nježne ljubavi. 

U njezinim smo šupljinama pohranjivali svakojako “blago“, dragocjene igračke, za našu mlađahnu dob važne predmete ili pak stidljiva pisamca, urezivati prve ljubavne poruke s nevješto uparanim crtežima prostrijeljenih srdaca.

Maslina je, sve u svemu, znala biti blago naših djetinjstava, radost najmlađih dana, dragocjeni kovčeg u kojem su pohranjeni snovi, izmaštane zemlje i događaji. Bila nam je jasno središte zemlje i maglovita terraferma. A znali smo je zamišljati i kao prekaljenog srednjovjekovnog viteza koji nas brani od zlih napadača. 

Ono što je Don Quihote, Cervantesov vitez tužna lica, vidio u vjetrenjačama, kojih u doba našeg djetinjstva nije bilo na našim otocima i u priobalju, zamišljali smo u šumama poput one Striborove Ivane Brlić Mažuranić, hrvatskog Andersena, u kojima su se samo za nas rojili izmaštani antropomorfni divovi i druge prispodobe. Maslina je uistinu bila tisuću i jedna priča naših najmlađih dana, blagoslov djetinjstva, čuvar naših snova.

Isto tako, pomoću nje smo mogli isploviti u sve krajeve svijeta i mašte, znali smo je zamišljati poput broda, kakve razjedrene karavele iz bajki, poput one o Petru Panu i izgubljenim dječacima, koja – eno, upravo je uhitila vjetar za nepoznato! - plovi u zemlju Nigdjezemsku, a mi na krilima sretnih misli letimo iznad nje ili pak u njoj plovimo do otoka s blagom iz neke druge mladenačke priče, one Stevensonove, koja nam je jednakim žarom palila maštu. S primišlju na maslinu i sami smo se osjećali junacima tih izmaštanih svjetova, koji mogu sve i koji se ničega ne boje.

U maslininim gustim zimzelenim krošnjama zamišljali smo prave male “laboratorije“ za svakakvu alkemiju fabricirajući iluzije i “komandirajući“ nepostojećim tastaturama strojeva, a da bi ih se vizualiziralo potrebno je bilo skupiti odnekle kakav odbačeni kućanski aparat i umišljati koješta – to su bili naši prvi kompjuteri, priručni računalni servisi, a o pustom tehničkim nazivlju i “identifikaciji“ njihove uporabe tada još nismo ni mogli odviše znati, a ni pročitati u literaturi koja nam tada i nije bila dostižna a, ako i jest, izgledala nam je isuviše strana i “preteška“ za našu tek rođenu imaginaciju u sjeni taba usamljenih maslininih stabala.

Masline su na mom otoku u to doba doista bile rijetkost, što se obzirom na klimu možda ne bi moglo reći. Ako je vjerovati starim i mudrim ljudima, ta je nestašica uslijedila iz ekonomskih razloga.

Naime, kad su prije više od jednog stoljeća žilozdera, filoksera i druge opake ostale bolesti napale i opustošile vinograde u francuskoj Provansi, Eldoradu za najodabranije sorte vinove loze i vina, dalmatinski su se vinogradari latili “čupanja“ maslina i sadnje vinove loze za koju su smatrali da će biti kurentna na poljuljanom tržištu. 

No, da pojednostavimo, bolesti su napredovale prema jugu pa su ugrozile i naše vinograde, a onda težak nije imao kud nego - skupi ono malo što imaš i kreni preko Atlantika trbuhom za kruhom u bijeli svijet. 

I tako je u zavičaju maslinarstvo ostalo na ničemu - dok se loza s vremenom ipak obnovila, maslina se pomalo i “zaboravila“. Doduše, obnovila se i maslina, intezivnije tek prije kojih tridesetak godina, ali još uvijek ju je moguće dodatno poboljšati.

Kad smo bili djeca nismo odviše razmišljali o dobroti njezinih plodova i ulja. Turbulentni i Domovinskim ratom prožeti prošlostoljetni fin de siecle nagnao je mnoge da ovu kulturu obnove, pa je tako i potpisnik ovih redaka u zemlju poviše rodne Komiže posadio nešto mladica.

Tog predvečerja koncem listopada 1991., kad je konvoj brodova Libertas krenuo u Dubrovnik, dok smo u zemlju stavljali pet mladica jako se intezivno u pročišćenome zraku vidjela prekomorska Italija.

Kao da je netko od predaka, koji su se prije više od tri stoljeća doselili na Vis, pozdravljao potomke nekadašnjih predaka Flamanaca, čiji se talijanski prijevod u Fiamenghi na Apenininas vremenom pretvorio u Fiamengo kad je Bartolomeus, prvi od njih, preplovši Jadran ušao u komišku uvalu i tu, u potomcima, ostao do dana današnjega.

A onda je neki mladac, ne znam kako da ga nazovem, nekontrolirano paleći korov i travu, onako usput “potpalio“ i spomenutih pet krošnji maslina što je moglo imati i zlosretnije posljedice. 

Vlasnik, potpisnik ovih redaka, ne bi to ni zamjerio da se dotični odmah oglasio i priznao ono što su vidjeli svi, pa i vatrogasci koji su ugasili požar, te se lijepo ispričao za palež. No, ništa od toga već su pale čak i riječi kao “A tko zna tko je to zapalio!“ 

Srećom, masline su se s vremenom od ognjenog “šoka“ ipak nekako vratile k sebi. No, ostaje nam zaključiti kako je doista točno da smo tu zdravu uljiku vratili na otok, ali ne i kulturu tretiranja te kulture, ponašanje spram njoj. 

O tempora, o mores!, rekli bi Latini u onoj čuvenoj Ciceronovoj rečenici.