U moru jeftinih, najčešće kineskih suvenira što se duž cijeloga Jadrana nude turistima kao podsjetnik na nezaboravno ljetovanje u Hrvatskoj, sve češće je moguće naletjeti na izvorne rukotvorine domaćih kreativaca, koji se vlastitim trudom i umijećem nastoje suprotstaviti pošasti "made in China". Komižanin Ivan Bogdanović Goli (34) uspio je, tijekom nekoliko proteklih godina, od svojih drvenih ribica i brodića stvoriti prepoznatljiv brend čiji su primjerci završili na raznim stranama svijeta.
Magnetom zakačeni na vratima hladnjaka, naslonjeni na komode ili u visećem položaju ukrašavajući zidove, Ivanove ribice i brodići podsjećaju njihove vlasnike na odmor na Jadranu, jer se komiški "hande made" suvenir prodaje na petnaestak lokacija od Istre do Dubrovnika. Ali još uvijek najbolje idu u Ivanovoj Komiži. Gologa i njegove rukotvorine u ljetnim mjesecima nemoguće je promašiti u glavnoj komiškoj ulici – Ribarskoj, gdje u autentičnom ambijentu ljubiteljima svojih suvenira nerijetko zna ispunjavati i želje kad su u pitanju boje, oblici...
Počeo s deverom
Prije pet-šest godina nije ni slutio kako će ga kraćenje dugih noći na radnom mjestu u hotelu "Biševo" usmjeriti u svijet kreativaca. Rođen je u Splitu, u kojemu je, nakon osnovne škole u Komiži, završio srednju i pokušao studirati DIF i matematiku/fiziku, ali kako se, veli, samo zezao na prvoj godini, brzo se vratio u Komižu, a onda uputio u Zagreb. U glavnom gradu živio je četiri godine, radio poslove električara, ali mu je metropola brzo dosadila...
– Zapravo, ne volim tako velike gradove, Split se još nekako može progutati. Odlučio sam se vratiti na škoj, ima se gdje stanovati, za početak ima kruha od roditelja. Kako sam se vratio u sezoni, odmah sam pronašao posao, bio sam noćni portir u hotelu "Biševo". A kako je tamo bilo jako dosadno po noći, u hotelu sam prvi put uhvatio komad drveta u ruke i počeo žuljati. Kupio sam neku drvenu ribicu i vidio kako bih to čak i ja mogao napraviti. Imao sam samo kartu deveru (brusni papir) i nožić. Dalje sam nastavio s palmom i počeo na ribice lijepiti magnete, pa je posao lagano krenuo. Ali palma je dosta krhka i kad bih je slao u suvenirnice, u transportu bi pucala, pa sam se okrenuo jelovini i poslije lagano počeo dodavati metal. I evo ga, proizvod je tu – pokazuje nam Goli ribice i brodove na kojima je, uz drvo, koristio i razne šajbe, aluminij, običnu žicu... Nije baš sve krenulo preko noći, trebalo mu je vremena da njegove ribice s karakterom zaokupe pažnju kupaca, a kako je interes bivao sve veći, i sam je usput učio i usavršavao njihov konačan izgled.
– Zapravo, ne volim tako velike gradove, Split se još nekako može progutati. Odlučio sam se vratiti na škoj, ima se gdje stanovati, za početak ima kruha od roditelja. Kako sam se vratio u sezoni, odmah sam pronašao posao, bio sam noćni portir u hotelu "Biševo". A kako je tamo bilo jako dosadno po noći, u hotelu sam prvi put uhvatio komad drveta u ruke i počeo žuljati. Kupio sam neku drvenu ribicu i vidio kako bih to čak i ja mogao napraviti. Imao sam samo kartu deveru (brusni papir) i nožić. Dalje sam nastavio s palmom i počeo na ribice lijepiti magnete, pa je posao lagano krenuo. Ali palma je dosta krhka i kad bih je slao u suvenirnice, u transportu bi pucala, pa sam se okrenuo jelovini i poslije lagano počeo dodavati metal. I evo ga, proizvod je tu – pokazuje nam Goli ribice i brodove na kojima je, uz drvo, koristio i razne šajbe, aluminij, običnu žicu... Nije baš sve krenulo preko noći, trebalo mu je vremena da njegove ribice s karakterom zaokupe pažnju kupaca, a kako je interes bivao sve veći, i sam je usput učio i usavršavao njihov konačan izgled.
Izvor: SLOBODNA DALMACIJA
Objavi komentar