Otoče bez vode, hvala ti, što me nauči žeđati i čeznuti za nečim čitav svoj život – poznate su Nazorove riječi. Slovo u kojem je saliveno cijelo jedno vrijeme. Životi pretočeni u stih. Bez vode, kako Nazor ocrtava Brač, ali ne i bez žeđi. Ma koliko otoci bez vode postaju slikom nestalog svijeta, otok iz Nazorove pjesme ostaje slikom za sva naša čeznuća. Možda bi Nazor, prolazeći današnjim vrletima naših otoka, morao mijenjati pokoju riječi u svojim pjesmama. Ipak, gotovo meditativnom jekom odzvanjaju riječi iste pjesme pred vratima naše savjesti: Otoče bez putova, ti me nauči, kako se hoda, ma kud bilo, neranjivih stopala i tvrdih gležanja.
Ovo kratko zaustavljanje nad našim otocima samo je panoramski let preko onog zajedničkog iz čega se još bolje mogu uočiti sličnosti i razlike naših otoka. O njima bi se moglo govoriti do u beskraj, ali svaki otok, kao i svatko od nas, krije u sebi obilje razlika koje daju posebnost njegovim stanovnicima.
Među brojne posebnosti naših otoka nedvojbeno spada sve ono što se dade reći u jednoj jedinoj riječi – Komiža. I nije to samo položaj, smjer i jedinstveni dodir nebeskog i morskog plavetnila, već, kao i za druga mjesta, ima ono nešto što se dade razumjeti jedino iz suglasja otočne prošlosti i sadašnjosti. Kako se prošlost čita na stranicama sadašnjosti, a kako se sadašnjost razumije iz prošlosti, to je ono što nedvojbeno najlakše mogu otočani – ljudi kojima je srce, kao i otoci moru, negdje između.
Tko zađe među komiške posebnosti, pribrojit će im lako i položaj njenih crkava. Rijetko ćemo naći otočno naselje u kojem su glavne crkve izvan središnjeg dijela naselja, iako se, gledajući povijesni razvoj, za Komižu ne može reći da je imala uobičajeno središte, već više-manje tri zasebna dijela: Velu bandu, Malu bandu i Selo. Stoga je očito da je izdvojeni položaj župne crkve sv. Nikole, koju Komižani s razlogom zovu Muster, uvijek predstavljao poteškoću, posebno za nevremena. Vrijedi to dijelom i za crkvu Gospe Gusarice kojoj se, smještenoj uz zapadni rub naselja, prilazilo iz vjere i iz žeđi. Do nje je, htjeli to ili ne, vodila žeđ, a ona je dovodila ljude k izvoru vode koja protječe ispod Gospina oltara i ulijeva se u zdenac. Njegova kruna, kroz priču u osam reljefa, upućuje na onu drugu vodu od koje se više ne žeđa. Vodu zvanu Bog.
Crkva u sjeni otkucaja sata
Izdvojenost tih dviju komiških crkava potaknula je u 18. st. izgradnju male crkve na prostoru kod Komune. Nije to bilo iz objesti, ni iz dokazivanja, ni zbog plemićkog hira, već iz potrebe za blizinom Presvetog Sakramenta. Čudnih li vremena! Htjelo se što bliže imati Presveto i time lakše donijeti pričest bolesnicima i umirućima. Umrijeti bez popudbine smatralo se velikim propustom. To bez čega se nije htjelo biti na smrti, očito govori i o onome što se htjelo kroz život. Htjelo se, dakle, jednoj poteškoći doskočiti sretnijim rješenjem. Valja znati da je u to vrijeme nekom nemoćniku bilo važnije primiti tzv. sakramente umirućih, negoli da mu dođe liječnik, što predstavlja temu za sebe. Inače, podjeljivanje popudbine nemoćnima, redovito se obznanjivalo određenim načinom zvonjenja, uz sudjelovanje bratima Presvetog Sakramenta i ostalih vjernika kojima je to bilo moguće. S tim su bili predviđeni djelomični oprosti vremenite kazne za grijehe od kojih se odrješenje dobilo u ispovijedi. Prateći Svjetlo, sa svijećom u ruci išlo se prema nemoćniku kojem se donosila popudbina (viaticum) pred odlazak u prostranstva svjetlosti i mira. U tom su vjerskom činu sudjelovali oni kojima je bilo moguće, a drugi su na zvuk zvona molitvom pratili Presveti Sakrament.
Iz navedenih je, dakle, razloga došlo do izgradnje crkve Gospe Žalosne. Izgradnju je odobrio mletački dužd Petar Loredano 16. prosinca 1752. g., a ideju je poticao komiški župnik don Mihovil Milinković, Višanin i književnik. Natpis na njezinu pročelju navodi da je sagrađena 1759. g. “od milodara pobožnog puka” te se za “spasonosnu popudbinu u njoj čuva Presveto Tijelo”. U crkvi je samo jedan oltar, a krstionica i spremište za sveta ulja, preneseni iz Mustera, smješteni su u dograđenoj prostoriji. Oltar je najvjerojatnije rad altarističke radionice Bertapelle (Bruttapelle) iz Vrboske, a usmena predaja kaže da je mramor za ovaj oltar ubran na otoku Svecu (Sv. Andrija). Mala oltarna slika ima u središtu prizor Gospe Žalosne (Pietà), a do nje su sv. Matej, čistilišne duše i jedan neidentificiran lik u kneževskom ornatu i s palmom u ruci.
Bratimi Gospe Žalosne – pomoć na putu pročišćenja
Crkva Gospe Žalosne čuva još jedan spomen na vrijeme drugačijih interesa. Pa krenimo redom. Kao i drugdje, tako i na otoku Visu, danas ne djeluje ni jedna bratovština. Djelovanje im je odavno prestalo, a, kao i drugdje u hvarskoj biskupiji, obnovljena bratovština Presvetog Sakramenta pogasila se u razdoblju druge polovice 20. st. U Komiži je tijekom nekoliko stoljeća bilo šest bratovština: Presvetog Sakramenta, Gospe od Ruzarija, Gospe Gusarice, Gospe od Karmela, Gospe od Utjehe te Gospe Žalosne. Dio sačuvanih bratovštinskih knjiga nalazi se u župnom arhivu u Komiži, a dio u Državnom arhivu u Zadru. Spomenuti broj bratovština ne začuđuje. Naime, znamo da je u jednom trenutku 18. st. u Komiži živjelo 13 svećenika, a – kako je to onda bilo uobičajeno – većina ih je živjela i redila se na naslov očevine (patrimonija), dok su svećenici na određenim službama primali prihode svojih nadarbina ili određenih distribucija. Stoga ne stoji ona proizvoljna tvrdnja Grge Novaka da taj broj ukazuje koliko je narod, sve sami težaci i ribari, morao davati za njihovo uzdržavanje (G. Novak, Vis, str. 130.).
Najmlađa među bratovštinama bila je ona Gospe Žalosne ili Čistilišta. Ne spominje je, koliko je poznato, Grga Novak, ni Cvito Fisković, ali ni Nevenka Bezić-Božanić, kojoj uvelike dugujemo saznanja o komiškim bratovštinama. Vrijedni podatci o utemeljenju i pravilima bratovštine Gospe Žalosne nalaze se u rukopisnoj zbirci Liber Comisiae iz 1784. st. koju je sastavio Komižanin don Nikola Borčić, čovjek koji zavrjeđuje da ga se zbog osviještenog pristupa dokumentima u njegovu zavičaju imenuje ocem odnosa prema baštini. Bez njegovih bi prijepisa ostalo u mraku gotovo sve što znamo o ribarstvu minulih stoljeća, posebno o lovu plave ribe, ali i o kaznama predviđenim za prekršitelje.
Djelovanje najmlađe bratovštine je odobrio hvarski biskupa Pontalti 12. studenoga 1763. g. i generalni providur iz Zadra. Sjedište joj je bilo u novosagrađenoj crkvi Gospe žalosne (Adolorate). Najmlađa komiška crkva – u mjesnom nazivu poznata kao Nova crikva – sačuvala je spomen na trenutak u kojem je doista bila nova. Motiv osnivanja bratovštine bila je pomoć dušama u čistilištu, kako je to onda bilo uobičajeno, pa su se ponegdje bratovštine sličnih pravila nazive Dobre smrti, Purgatorija. Dakle, riječ je o strogo vjerskim motivima koji su imali i svoj društveni značaj kao sredstvo povezivanja i solidarnosti s potrebama živih. Kapituli ne navode, a vjerojatno nije trebalo, da se bratimi brinu za sprovod siromaha. Naime, bratovštine istog naziva često su imale tu ulogu, posebno u većim gradovima.
Među utemeljiteljima i prvim bratimima nalaze se slijedeći: Ante Pečarić, Petar Kuljiš, Ante Mardešić pok. Mate, Mihovil Giaconi, Mihovil Torre, Jerolim Mladineo, Franjo Božan, Franjo Giaconi, Jeronim Giaconi, Grgur Ivčević, Jakov Zuanić-“Đale”, Bartol Mardešić, Kuzma Zuanić, Jeronim Borčić, Nikola Martinis, Mate Kuljiš, Dinko Pelegrini, Zanetto Mladineo, Petar Borčić, Ivan Bilati i Antonio Mladineo.
Kapituli – trag demokratičnosti prije demokracije
U spomenutoj Borčićevoj zbirci nalazimo dvanaest članaka bratovštinskih pravila složenih u dvanaest kapitula. U slobodnom prijevodu donosimo pojedine kapitule:
- Bratimi su obvezni ispovjediti se i pričestiti na blagdan Gospe Žalosne, na Veliku Gospu i na Bezgrješnu, a to imaju namijeniti za duše u čistilištu.
- Prokuratori predlažu nove članove na skupštini, a potvrđuju ih svi bratimi. Prilikom primanja u bratovštinu moraju dati prolog od tri dalmatinska dukata.
- Prokuratori sazivaju skupštinu na kojoj se pregledavaju računi, i to svake godine na blagdan Gospe Žalosne.
- Novi bratimi su dužni nabaviti odgovarajuću tuniku u roku od pola godine.
- Bratovština je dužna besplatno pratiti sprovod svojih članova, kao i sprovod onih siromaha koji ne mogu platiti bratovštini.
- Bratovština mora sudjelovati u procesiji s Presvetim Sakramentom svake treće nedjelje u mjesecu, na Tijelovo, Veliki petak i na svim zajedničkim procesijama u kojima sudjeluju i druge mjesne bratovštine.
- Bratimi koji izostanu s opće skupštine, sprovoda i spomenutih procesija, osim onih koji su odsutni iz mjesta, ili su stari i nemoćni, moraju platiti bratovštini kaznu u vrijednosti od jednog kvartuča ulja. Za prikupljanje kazne zadužen je gaštald, a ako on to propusti obaviti, sam će platiti nepodmireni iznos. Bratim koji tri puta ne plati kaznu, isključit će se iz bratovštine.
- Bratovština je obvezna prikupljati milostinju na dvije nakane: za uzdržavanje crkve Gospe Žalosne i za misni prilog iz kojeg se podmiruju troškovi misa za duše u čistilištu. Prokuratori su dužni voditi knjigu poslovanja. Određuje se da te dvije milostinje po Komiži skupljaju gaštaldi: petkom milostinju za crkvu Gospe Žalosne, a nedjeljom za duše u čistilištu. Kapelan bratovštine će o trošku bratovštine blagdanom i petkom slaviti misu za duše u čistilištu.
- Bratovština mora naći kapelana koji će blagdanom i petkom slaviti misu za duše u čistilištu u crkvi Gospe Žalosne, a primat će misni stipendij u iznosu od dvije lire. Kapelan ne smije u crkvi obavljati nikoje obrede bez župnikova dopuštenja, a blagdanom smije slaviti misu samo poslije župne mise kako je određeno od strane biskupa i kneza.
- Kad umre koji bratim, ostali su dužni dati jednu liru i deset soldi za troškove obreda namijenjenih za pokoj njegove duše. Tko ne dade, isključit će se iz bratovštine.
- Dvanaesti kapitul izričito navodi da je Nova crikva sagrađena za potrebe župničke službe te župnik pro tempore čuva njezin ključ te se određuje mogućnost gradnje grobova u njoj.
100 dukata kazne za sablazni
Osim navedenih podataka ništa drugo nije poznato o spomenutoj bratovštini. Budući da je osnovana nedugo prije pada Mletačke Republike, pitanje je koliko je zaživjela, a onda se, kao i ostale bratovštine, pogasila na početku francuske uprave. No, to bi tek trebalo saznati. Ipak, još je jedna zanimljivost vrijedna pažnje. Izgradnjom Nove crikve pojavio se problem profanacije crkve, jer su, kako Liber Comisiae navodi, neki mještani običavali organizirati sablažnjivu igru s loptom (un scandaloso giuoco di Palla) – a o čemu se zapravo radi, ovdje ostavljam otvorenim – i neka sablažnjiva okupljanja. Vjerojatno se to i prije na istome mjestu održavalo, a onda je izgradnja crkve dovela do preklapanja interesa. Svakako, hvarski knez Marchio Balbi određuje 12. studenoga 1783. g. da će se time prouzrokovana profanacija crkve kažnjavati iznosom od 100 dukata.
Ovih nekoliko podatka želi otrgnuti iz zaborava, točnije dozvati u svijest drugačija vremena i drugačije interese kako ne bismo umišljali da s nama sve počinje.
(Originalni članak na kroz-samariju.net)
Objavi komentar