Piše: Don Ivica Huljev, 29.04.2016.
Nedavno sam u trajektu iz Splita za Vis, negdje pri samom uplovljavanju u višku luku, slušajući razgovor nekolicine odraslih muškaraca koji su sjedili za obližnjim stolom, čuo njihov razgovor o odnosu prema vlastitoj djedovini na Visu, ali, začudo, i o odnosu prema tom odnosu. I ne bi to bilo nešto posebno, dojmljivo ili vrijedno pažnje da iz njihovih ocjena, procjena, osvrta i rasprave nije isijavala svijest kako je najbolje prodati djedovinu, pa bilo to i u bescjenje, a onda dobiveni novac, kao i mnogi drugi, uložiti u automobile, stanove po Splitu i Zagrebu, putovanja, itd. Njihov rječnik ovdje neću navoditi, a o ocjenama izrečenim na račun domaćeg stanovništva, bolje šutjeti. Zaključiše, gotovo uglas, kako bi sve što se okom vidi, misleći na padine koje se izdižu od dna do vrha viške uvale, trebalo prenamijeniti u građevinske parcele za izgradnju vila i apartmana. Zašto? Pa zato da bi se što više zaradilo ljeti. A tko bi to trebao zaraditi? Pa, jasno, oni koji žive na kopnu. I upravo dok to govore, kao po nekom usudu, pogled mi pada na Kut. Za one koji ne znaju, riječ je o zasebnom, istočnom dijelu grada Visa, prostoru koji tvori arhitektonski mikrokozmos, izričaj minulog načina života u kojem je kultura duha, umrežena s mediteranskim silnicama, omogućila začuđujuće skladnu arhitekturu plemićkog, građanskog i težačkog Visa. Teško je naći takav i toliki sklad odnosa kamenih površina i usklađenost minulih stilova kao što je to na Kutu. No, možda me njihov razgovor i ne bi odveć zainteresirao da upravo nisam imao u ruci Ilićevu knjigu Vernakularne vrijednosti, a u njoj sam, ako se ne varam, nekoliko minuta prije podcrtao jednu od najprodorijnijih misli koje sam u posljednje vrijeme susreo. Glasoviti Ivan Ilić (Illich), sin bračkih korijena, reći će 2002. g. Davidu Cayleyu slijedeće: Otkada sam napustio staru kuću na otoku u Dalmaciji, više nikada za mene nije postojalo mjesto koje bih nazvao svojim domom. Živio sam uvijek u šatoru poput ovog u kojem sada stojite.
Slažem se da je teško gledati na život poput Ilića, da je razgovor s onoga stola mnogo uvjerljiviji. Volio bih da nije tako, ali očito je da smo danas zarobljeni obezvrjeđivanjem naslijeđa, što nije moguće potkrijepiti obrazloženjem u nekoliko rečenica teksta. Istina, ne dvojim da ljudi zbog svojih potreba ili prenamjene, kako nekada tako i danas, prodaju svoju djedovinu. Toga je uvijek bilo. Štoviše, u određenom trenutku je to razborito, potrebno i nužno. Ipak, ovdje nije riječ o tome, jer ono što posebno zabrinjava tiče se već odavno prisutne ravnodušnosti s kojom se kod jednog dijela naših ljudi događa prodaja djedovine. Riječ je nadasve o stavu koji je izraz svijesti. Zato mi se još smislenijim doima pitanje hoćemo li biti u stanju doista doživjeti ostvarenje riječi velikog istarskog biskupa Jurja Dobrile: Probudit će se, svanut će, stat će na noge i ovaj naš narod kad-tad. Da, no kad se ovomu pribroji sveprisutni mit o turističkoj budućnosti života na otocima, stavljajući po strani sve druge oblike stabilnosti, onda je pitanje je li moguće da nas bilo koje reforme otrgnu od rastućeg nastojanja da se sve podredi dolasku i prolasku što većeg broja turista tijekom ljetnih mjeseci, a da nam zime sve više nalikuju predvorju mrtvačnica.
Izvor: kroz-samariju.net/
Objavi komentar